Udruga likovnih autora Karlovca okuplja zaljubljenike u likovnu umjetnost već više od pola stoljeća.

Na njenom čelu je Mišo Pakši, naš današnji sugovornik, koji se u slikarstvo zaljubio još kao dijete, iako je potrajalo dosta dugo dok to nije odlučio i prezentirati široj javnosti, i to baš na nagovor tadašnjeg predsjednika ULAK-a.

- Kako se to obično kaže, slikam od malih nogu. I zaista je tako, iako dosta dugo nisam razmišljao da ću se time ozbiljnije baviti. Kao malom glavna motivacija mi je bila danas nažalost pokojna sestra, koja je bila izuzetno talentirana za crtanje i slikanje. I onda sam ja bio i pomalo ljubomoran na nju i htio crtati kao ona i trudio sam se da je što više dostignem. A, bilo je to, naravno, i drugačije vrijeme, nismo imali kompjutere, mobitele... bio je to i oblik igre i zabave, daj mi olovku i papir i ja uživam.

Sadržaj se nastavlja...

Niste razmišljali o školovanju u tom smjeru?

- Nisam. Ni iz škole se baš ne sjećam nekih posebnih savjeta i slično, a u srednju sam otišao u Sarajevo u vojnu školu, što mi je bila i karijera veći dio života. Rodom sam iz jednog malog mjesta u Vojvodini, blizu Iloka, potom sam se školovao u Sarajevu, a u Karlovac dolazim 1979. godine u Školski inženjerijski centar u Mekušju. Mogu reći da unatoč tome upravo Karlovac osjećam svojim gradom i sebe smatram Karlovčaninom. A, tu je krenulo i moje ozbiljnije slikarstvo. Istina, bio sam nekako sklon svemu tome, kulturi, i za vrijeme službovanja u vojsci volio sam sudjelovati pa i pokretati neke kulturne aktivnosti, ali i dalje je to bilo nešto o čemu nisam razmišljao kao o nečem čime bih se mogao baviti.

Do kad ste bili u vojsci? Nakon nje kreće likovni život?

- Pa i ne baš odmah, opet, ne u tom nekom ozbiljnijem pogledu, jer uvijek sam ja volio crtati. U vojsci sam bio do kraja Domovinskog rata, kada je došlo do raspada sam se, razumljivo, priključio Hrvatskoj vojsci, a nakon rata sam krenuo drugim putem i otvorio svoj knjigovodstveni servis koji sam vodio do odlaska u mirovinu, evo baš prošle godine. A, što se tiče nekog mog ozbiljnijeg uključivanja u likovni život grada, za to je najzaslužniji Ladislav Silvaši, nekadašnji predsjednik ULAK-a. Ja sam imao običaj uvijek nešto crtkati i tako smo jednom zajedno sjedili, ja crtkam, crtkam, on gleda i pita me "pa jel imaš ti toga doma još"? I tako je on prvi vidio moje radove i pozvao me odmah da se priključim ULAK-u. Bilo je to negdje 2001. godine.

ULAK je zapravo osnovan kao Udruga likovnih amatera Karlovca, a kasnije je riječ "amatera" promijenjena u "autora". Zašto?

- Riječ autor zapravo puno bolje odgovara onome što ULAK radi, jer mi nismo nikada bili zatvorena udruga prema bilo kome pa tako ni prema "profesionalcima". Iako se u današnje vrijeme i ta riječ amater često krivo i koristi i shvaća. Njeno pravo značenje je "ljubitelj", a u širem smislu osoba koja se nečime bavi iz ljubavi, a ne radi novca. Tako da je iz perspektive ULAK-a nevažno jeste li početnik, samouk, akademski slikar... svi mogu biti naši članovi.

Koliko je zapravo članova danas? 

- Imamo 62 člana i zaista su svih generacija, od 7 do 107, kako se to obično kaže. Konkretnije, kada govorimo o zaista aktivnim članovima, onda je to od 13-godišnje i jako nadarene Amelie Ambruš pa do, vjerujem, svim Karlovčanima jako dobro poznate Lidije Maček-Stanić, koja je 1948. godište i s ULAK-om je od samog početka. Mi smo prošle godine proslavili 50 godina rada i ona je tu zapravo od starta, službeno je članica postala godinu dana kasnije ali je i prije toga bila dio priče. 

I jeste li zadovoljni brojem članova?

- Brojem jesam, na strukturi se uvijek može raditi. Ja sam od trenutka kada sam postao predsjednik inzistirao na tome da radimo što više na pomlađivanju, jer što će ti i udruga i bilo kakva organizacija ako nemaš mladih. To je jedno vrijeme možda bio glavni minus ULAK-a što se pomalo začahurio u sebe pa sam tako ja kada sam došao, a imao sam tada već preko 40 godina, bio najmlađi član. Danas je puno bolje i ima mladih, ali svakako može biti i još bolje i uvijek imamo planove u tom smjeru. Evo, upravo od sutra u knjižnici kreće i naš tečaj crtanja i slikanja, na kojem će, nadam se, poneki dječak i djevojčica još više zavoljeti likovnu umjetnost i poželjeti doći do nas. 

Kako ULAK zapravo funkcionira, je li otvoren svima? Može li se bilo tko prijaviti? Može li doći netko tko nema pojma, a želio bi naučiti?

- Načelno jesmo otvoreni svima. I ULAK zapravo i funkcionira na način da jedni drugima pokazujemo i jedni od drugih učimo. Ja osobno sam najviše naučio na likovnim kolonijama, meni je teorija uvijek malo značila i slabo pomagala, ali kada stvari vizualiziram to je bilo nešto sasvim drugo. E sad, mi nismo škola niti nam je neka osnovna namjena da nekog učimo, ali trudimo se biti što otvoreniji, opet, pogotovo prema mladima. Pa ako netko jako voli slikarstvo, čak i ako ne zna ništa, bolje da dođe i da se posveti tome, nego da gubi vrijeme na tko zna koji način. Dakako, ako ima i onih koji već crtaju i slikaju za svoju dušu, a željeli bi se uključiti u rad, svakako su dobrodošli. Mi smo u ULAK-u svake srijede od 17 do 19 sati, može mi se svatko obratiti i na mobitel (095 906 1096).

Postoje li neke obaveze za članove?

- Postoje, iako s druge strane takav smo tip udruge i okupljamo zaljubljenike u slikarstvo da je teško reći da je to neka obaveza, vjerojatno je svima to sasvim prirodno i veseli ih. Naime, mi tijekom godine imamo svoj program redovitih izložbi i likovnih kolonija i obaveza članova je da sudjeluju na barem jednoj izložbi i barem jednoj koloniji. Siguran sam da svi to sa zadovoljstvom ispunjavaju, a većina, naravno, sudjeluje na puno više njih.

Koje su redovite izložbe?

- Četiri obavezne godišnje izložbe koje priređujemo su redom Uskršnja izložba, zatim izložba uz Dan grada Karlovca, posebna izložba "Mladi ULAK-a" te na kraju Božićna izložba.

A kolonije? 

- Likovnih kolonija uvijek ima puno, jer, dakako, ima tu i puno suradnji tako da ne sudjelujemo samo na onima u Karlovcu i županiji nego i drugdje diljem Hrvatske, kao i u Sloveniji, s čijim smo udrugama uvijek imali jako dobru suradnju. Pandemija koronavirusa je malo prorijedila te zajedničke projekte, ali se polako vraćamo na staro, vjerujem da ćemo ove godine i nastaviti tim putem. Što se tiče Karlovca zasad mogu reći da je prva ovogodišnja likovna kolonija planirana 4. svibnja u suradnji s Turističkom zajednicom grada Karlovca. 

Gdje će biti kolonija, kod ULAK-a ili na Promenadi?

- I tamo i svugdje! Nalazimo se kod ULAK-a, tamo ćemo imati i prostor za djecu kao i uvijek, na kojem će oni moći nacrtati nešto svoje, a što se tiče naših članova mi, recimo to tako, krećemo od ULAK-a pa prema Promenadi, netko će otići do neke druge gradske vizure, nema strogih granica. Vjerujem da će nam se priključiti i prijatelji iz Ogulina, na čijoj smo jesenskoj koloniji i mi sudjelovali.

Dakle, "ulakovce" ove godine prvi puta vidimo na izložbi pred Uskrs i na likovnoj koloniji u svibnju?

- Tako je. Odnosno, moram spomenuti da ćemo i ove godine ukrasiti parkove s velikim uskršnjim pisanicama. Ove godine oslikat će ih Lidija Maček-Stanić i Mojca Svetic Radočaj.

Moramo spomenuti da ste u zadnje vrijeme imali kao udruga i lijepih uspjeha na državnim natjecanjima?

- Jesmo. Posebno su tu, kada govorimo o proteklih nekoliko godina, odskočili brat i sestra Robert i Gabrijela Prpić, Robert je dobio nagradu Hrvatskog sabora kulture za najbolje likovno djelo, Gabrijela za najbolje djelo mladog autora. No, mi uvijek imamo uspjeha na tim smotrama i susretima Hrvatskog sabora kulture, svake godine je barem 4-5 radova naših članova u užem izboru, a mislim da praktički nema člana koji nije bio barem jednom zastupljen na tom natjecanju. 

ULAK je dugo imao problema s prostorom, sada ste zadovoljni?

- Najvećim dijelom jesmo. Prostor je zaista dobro uređen, kao i okoliš, dugo smo to tražili, molili, inzistirali, sada smo naišli na razumijevanje i Grada i GČ Zvijezda te možemo reći da sada radimo u adekvatnim uvjetima. Doduše, malo nas je "uzdrmao" potres, koji je nanio određene štete, ali one nisu ozbiljnijeg karaktera u smislu da bi nas spriječavale u normalnom radu. 

Što možemo očekivati od vas osobno na slikarskom planu? Slikate li i dalje redovito?

- Pa evo baš sada je u tijeku jedna lijepa izložba u Gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića, odnosno tamošnjem Likovnom salonu "Ljudevit Šestić". Riječ je o izložbi posvećenoj France Prešerenu, a uz plakate vezane uz ovog velikog slovenskog pjesnika, priređena je i zajednička izložba na kojoj izlažemo Vesna Papac Pavičić, Mojca Svetic Radočaj i ja. Inače, slikam, naravno, ali moram priznati da sam naivno mislio kako ću po odlasku u mirovinu imati puno više slobodnog vremena, a pokazalo se da je sad raznih privatnih obaveza još i više. No, vremena se uvijek pronađe, slikam kad me "uhvati", gdje god stignem i što god mi padne pod ruku, olovka, kreda... isprobavam tehnike, dugo sam najviše volio raditi u ulju, no razvio sam alergiju na terpentin koja čak i nije tako rijetka među slikarima... tako da sam sada skloniji akrilu. Jasno, sudjelovat ću i u raznim ULAK-ovim izložbama i kolonijama, a što se tiče nekih samostalnih izložbi imam u planu napraviti jednu veću retrospektivnu izložbu, ali ne još, za nekoliko godina.

Spomenuli ste razne obaveze pa onda nema smisla da pitam imate li još kakvu preokupaciju u slobodno vrijeme uz slikarstvo?

- Pa imam, dijelom kao obavezu, a dijelom i kao gušt. Imamo zemlju u Hrašću, tamo supruga brine o vrtu, a ja o voćnjaku. Imam jabuke, šljive, kruške, lješnjake, "igram" se malo i s nekim egzotičnim voćem, kiwi odlično rađa, imam japanske kaki jabuke, imam i smokve... 

Razgovarao: Darko Lisac