Što je svijet civiliziraniji, logično je da bude sigurniji. Tako bi trebalo biti. No, ako u zadnjih par desetljeća pogledamo samo na donos prema roditeljskom nadzoru nad djecom, čini se da je svijet sve opasnije mjesto. Nekad su gomile klinaca skoro manjih od školskih torbi bili normalna pojava na cesti, danas ih se vozi u školu i čeka pred školom da ih se vozi doma, nekad su parkovi, igrališta bila puna djece koja se igraju i skaču bez nadzora roditelja, klinci su nekad imali poderana koljena od padova s bicikla, koturaljki, romobila…, danas izgledaju kao Ninje kornjače pod silnim štitnicima i kacigama. Živimo u vrijeme kad od medija i društvenih mreža ne možemo pobjeći od bombastičnih loših vijesti i tragedija, pa valjda mislimo da će otrovni krpelj ugristi, kamion zgaziti, pedofil napastvovati, terorist ubiti, diler drogom navući…, baš naše dijete. Svijet je uvijek bio i bit će – između ostalog – opasno mjesto, pa je oprez kao odluka inteligentnih ljudi dobrodošao. Ali u malim dozama. Jer, struka se slaže, pretjerana roditeljska briga nije zdrava i ne vodi stvaranju komunikativne i samopouzdane osobe. Upravo iz tih razloga sad se u svijetu i zakonima počinje kotač okretati unazad. tako su, recimo, u američkom Utahu prošle godine donijeli zakon o takozvanom „free-range“ roditeljstvu koje uključuje sve ono što je nekad bilo normalno, a više nije normalno: da dijete samo ide pješice u školu, da se bez nadzora roditelja igra vani i slične aktivnosti koje čine normalno djetinjstvo.

Kod nas nije tako drastična situacija da bi morali pisati zakon po kojem puštanje djece da idu sama u školu nije zanemarivanje, ali ne bi nam škodilo društvenog poticaja da okuražimo sebe i djecu na veću samostalnost i život ispod staklenog roditeljskog zvona. Vrtići i škole su nužan i sjajan način socijalizacije, ali dalo bi se to još malo proširiti da se i djeca i roditelji oslobode pretjeranog straha od vanjskog svijeta. Kako? Evo, naišli smo na jedan davnašnji primjer iz lokalne karlovačke prakse koji ni 60 godina kasnije ne zvuči kao loša ideja.

Sadržaj se nastavlja...

„Dječji kamp na Korani“, Karlovački tjednik, 9. srpnja 1959.

Općinski odbor Saveza društava „Naša djeca“ zaključio je na posljednjoj sjednici Izvršnog odbora, da se na Korani otvori kamp za predškolsku djecu. U kampu, koji će kako se predviđa biti otvoren oko 20. ovog mjeseca, radit će dnevno dvije smjene, od kojih će svaka moći primiti do 200 djece. U kampu će biti podignuti šatori, pod kojima će djeca provoditi dan, a spavat će kod kuće.

Do sada se prijavilo za ljetovanje u kampu oko 150 djece, koja će plaćati dnevno 15 dinara, samo za najneophodnije potrebe. Djeca će dobivati hladan obrok, a bit će pod nadzorom stručnog odgojitelja, kojem će u radu pomagati dvije drugarice. U kampu će biti uređeno dječje igralište, a djeca će imati na raspolaganju i najraznovrsnije igračke. Ovakav način ljetovanja za djecu, koju roditelji ne mogu poslati na more, naišao je na dobar odaziv roditelja, jer je vezano uz minimalne izdatke, a za djecu je zdravo. To je ujedno prva pokušaj u našoj republici da se otvara ovakav kamp za predškolsku djecu. U kamp će biti investirano preko 100.000 dinara, a u investiranju će učestvovati pored Općinskog odbora Saveza društava „Naša djeca“ i Narodni odbor općine. Kamp će ove godine biti otvoren svega jedan mjesec, ali se predviđa da idućih godina kamp radi tokom cijelih školskih praznika.

Pripremio Tihomir Ivka