Nijedna se stvar nije činila nemogućom, ni pobijediti „Zvezdu“ u Šancu, izgraditi cijeli novi grad preko pruge u desetak godina, ni stvoriti metalurškog diva od deset tisuća zaposlenih.

Nakon što nas je prije desetak dana napustio Slobodan Boco Kolaković, posljednji član legendarne petorke „Željezničara“ koja je redovito u legendarnom Šancu 60-ih godina tukla košarkaške veličine „Zadar“, „Zvezdu“, „Partizan“, „Olimpiju“, može se slobodno reći da je s njim u simboličnom smislu  umro i dio karlovačkog identiteta. I ta tvrdnja nije nužno vezana samo za sport, već općenito za duh vremena kad se u Karlovcu držalo do slavnog stiha A.B. Šimića: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Nisu samo košarkaši bili pozitivno drski, uporni i ambiciozni, Karlovac je u mnogočemu prednjačio u Hrvatskoj, nitko u Karlovcu 60-ih godina nije patio od kompleksa manje vrijednosti naspram velikih gradova i metropola. Gradilo se, širilo se, industrijaliziralo se, prometno povezivalo…Nijedna se stvar nije činila nemogućom, ni pobijediti „Zvezdu“ u Šancu, izgraditi cijeli novi grad preko pruge u desetak godina, ni stvoriti metalurškog diva od deset tisuća zaposlenih. 

Kako je Karlovac gubio ambiciju, tako je i Boco sa sve manje ljudi u Karlovcu htio imati posla, baš kao i neki njegovi suigrači iz slavne petorke, originalni individualci s kičmom poput pokojnog Živka Kasuna Žira. Sudbina je htjela da Boco ode u vrijeme koronavirusa kad su bilo kakva okupljanja zabranjena. Možda i bolje. Otpratili su ga najbliži, za većinu drugih, a posebno političke strukture s punim pravom nije ni mario. Karlovac mu se nikad nije odužio prema njegovim zaslugama, a današnji vlastodršci koji uživaju u karlovačkoj prosječnosti ionako vjerojatno ni ne razumiju tko je Boco Kolaković bio i kakav je duh Karlovca simbolizirao. 

Sadržaj se nastavlja...

Ipak, podsjetimo se još malo koliko je današnji Karlovac daleko od samog sebe prije nekih pola stoljeća i više, na još jednom košarkaškom primjeru. U svibnju će se navršiti 50 godina od Svjetskog prvenstva u košarci održanog u bivšoj Jugoslaviji, prvog na tlu Europe nakon prvih pet organiziranih u Južnoj Americi. Uz Ljubljanu, Sarajevo, Split i Skoplje domaćin jedne od skupina bio je i fizički višestruko manji Karlovac. Kakva nezamislivo postignuće iz perspektive današnjeg Karlovca!  Reći će mnogi, bila su druga vremena. Istina, ali i u ta druga vremena bila je velika stvar imati nešto što veliki Zagreb i Beograd očito nisu imali za organizaciju Svjetskog prvenstva u košarci. 

„Završen spektakl pod koševima“, Karlovački tjednik, 14. svibnja 1970.

Od nedjelje pa do jučer, Karlovac je bio domaćin velike sportske predstave – VI svjetskog prvenstva u košarci. U Školskoj sportskoj dvorani održani su susreti treće kvalifikacijske skupine, i karlovačka publika je imala priliku pratiti borbe košarkaških divova i majstora lopte iz SSSR-a, Urugvaja, Paname i UAR-a. Od svečanog otvorenja u nedjelju pa do istog takvog završetka, još jednom je dokazano da je Karlovac sposoban da dobro organizira sportske priredbe na najvišem nivou. Ovu veliku manifestaciju svjetske košarke pratilo je više od deset tisuća Karlovčana, 50 novinara iz svih domaćih i mnogih stranih redakcija, a dvije utakmice prenosila je i televizija.