Prije tri dana bojni mediji pisali su o Danu medijskih sloboda (3. svibanj) i vjerojatno se od mene očekuje da u ovoj kolumni barem nešto napišem o tome, s obzirom na gotovo 50-godišnju prisutnost u karlovačkom sportskom novinarstvu. Dakle…

Previše je novinara izloženo uznemiravanju i drugim oblicima pritiska. Mete su kampanja ocrnjivanja, financijskih pritisaka te napada koji dolaze od pristranih medija, što ih često navodi na autocenzuru. Evo na primjer, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) najoštrije je osudilo cenzorski potez Uprave Hrvatske radiotelevizije (HRT) koja je na Svjetski dan slobode medija zabranila uredniku Aleksandru Stankoviću da u emisiji „Nedjeljom u 2“ ugosti HRT-ovu novinarku Maju Sever. 

Svega toga nisu pošteđeni niti novinari koji pišu o sportu. Povodom Dana slobode medija predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN), istodobno i glavni tajnik te rizničar istovrsnog svjetskog udruženja (AIPS), Jura Ozmec, obratio se javnosti pismom u kojem naglašava kako bi mnogi u mnogim sportskim udrugama rado da nekih od nas nema, da nestanemo, barem iz njihovih sportova!

Sadržaj se nastavlja...

Svjetski dan slobode medija odaje počast ključnoj ulozi novinarstva u zaštiti slobode izražavanja. Ona je danas temelj demokratskih društava koja mogu napredovati samo ako građani imaju pristup pouzdanim informacijama. Rad novinara pak pomaže u otkrivanju i suzbijanju dezinformacija. Unatoč novim rizicima i izazovima novinari i medijski djelatnici, ponekad i u teškim okolnostima, nastavljaju svoj rad. Novinari stoga imaju ključnu ulogu u tome kako osigurati da društva budu spremnija za izazove s kojima se sada suočavamo, te  da budu sigurnija, bogatija i održivija. 

Svjedoci smo sve češćih isključivanja interneta i zatvaranja on-line stranica.  Nema većeg šoka od blokiranja tih ključnih alata u situaciji kad nema rezervne varijante. Ogromna je moć komunikacije. Pogotovo zamislite kako je novinaru kojem je zabranjeno pisanje, istupanje, kojem cenzuriraju tekst pa se tako plasira štivo koje originalu nije ni slično. Užas.

U lokalnim je sredinama, kažu, novinarima još teže.  Osobni primjer dokumentira otkaz suradnje u gradskom glasilu nakon 23 godine od čega pet na poziciji sportskog urednika (1993-1998.). I desetak bliskih suradnika te je 1998. godine otišlo iz redakcije. Jedini nam je grijeh bio što nismo htjeli biti poslužnici ondašnjem gradonačelniku. Trebala su proći dva desetljeća da bi me pozvali u tu redakciju - s kojom sam i danas povezan emocijama – radi predstavljanja jedne moje knjige.

Na žalost, svjedočili smo i gašenju sportskih minuta (ukidanje emisije Sportska nedjelja) na aktualnoj radijskoj postaji te „brisanje“ sportskih stranica u listu s gotovo 80-godišnjom tradicijom, budući da sada nikako nisu ono što bi trebale biti. Taj je gradski medij u ono vrijeme navodnih nesloboda imao glavu i rep, čitanost i novinarska pera koji su ponikli ili stasali u tjednikovoj novinarskoj školi poput: Nine Perića, Vlade Bojkića, Miće Mazelea, Josipa Vukovića,  Steve Maoduša, Ibre Palangića, Branka Ključarića, Ratomira Petkovića, Stevice Sabljarića, Slavka Cvitkovića, Zdenka Pomoravca, Mladena Stubljara, Slavka Markovića, Pere Mrkalja, Bratislava Lebarića, Ivana Fudurića, Tome Vičića, Bogdana Glodića, Velimira Franića, Zorice Natahly, Željke Pulez, Jasminke Kovačević, Mladena Muića, Tomice Belavića i drugih koji su ostavili traga u karlovačkom i hrvatskom novinarstvu. 

Danas se tamo piše na način koji nije prihvatljiv svima. Uključujući i priloge o sportu koji i po sedam dana kasne za objavom negdje drugdje čime od ažurnosti nema ni „a“. U prijevodu, netko je Karlovčanima odlučio dva puta naplatiti istu informaciju - jednom kroz obvezno financiranje, drugi put kroz cijenu novina koje se nikad nisu manje prodavale.  

Godinama je gradski medij bio škola za novinare početnike. A gdje je danas …? Sportski novinari u Karlovcu mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Od 1998. niti jedan mladi novinar nije educiran u redakciji tog medija! Dok je u tom istom gradskom mediju od 1993. do 1998. godine radila mlada ekipa sportskih žurnalista, a osobito dok je KAŠ izlazio u tiskanom obliku u Karlovačkom listu i Novom listu (1998-2010.) čak oko 50 suradnika po peru dijelilo je entuzijazam i ljubav prema sportskom novinarstvu i lokalnom sportu. KAŠ je egzistirao i kao jedini sveobuhvatni notar dotičnih zbivanja, premda bi to trebala biti zadaća gradskih medija, bio primjer/putokaz radnog poleta i uređivačke koncepcije. Nitko se nije ustručavao pohvaliti, ali ni pokuditi u argumentiranom tekstu, komentaru, osvrtu, crtici. Sa samo jednim konačnim i nadasve našim ciljem – služiti dobrobiti karlovačkog i županijskog sporta. Težnja slobodi pisanja i neovisnom novinarstvu bila je apsolutno primarna i od toga se nije namjeravalo odustati. Neovisno o spoznaji da se zbog toga mnogima nije išlo „pod kapu“, a osnovna misija bila je da sportaši budu vjerna publika. Pogotovo da nam vjeruju! Bio je to dakako rizik.
 
I sloboda novinarstva na karlovački način.