KOLUMNE / KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE

KARLOVAČKE PRIČE: Kraš

KARLOVAČKE PRIČE: Kraš

Davno prije, dok me nije bilo, dok nije bila ničija mama, samo cura onog tipa s Rakovca, ona se dizala u 4:30 ujutro i u 5:15 kretala pješice preko cijelog grada, Banijom, preko mosta, pospanim ulicama koje su nekada bile smrznute, a nekada mirisale na lipu. Sve do Kraša. Kada je završila smjena, možda ju je čekao on, možda je istim putem kretala doma.

Davno prije, iako me već bilo, u sunčanom poslijepodnevu stari i ja trčali smo pod šarenim bojama rascvjetalim na nebu u zadnjim sekundama jednog svijeta. Mama je ostala kod kuće, stajala je na prozoru i čekala trenutak kada ćemo se vratiti. Brat je bio u školi, tamo smo trčali tata i ja kada su počele eksplozije. Iz Kraša je izlazila rijeka radnica i radnika, svi su bili užurbani, svi su jurili, krovovi automobila blještali su na miholjskom suncu.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Puno kasnije, nije više bilo ni mame ni tate, ni Kraša.

Samo ponekad, u mraku, kada uđem u Marmontovu i sve je tiho i pusto, učini mi se ponekad da ću vidjeti Kraš.

Vidim onda i nju, kako ide hladnim jutrom prema tvornici, iako me tada još nije bilo. Vidim onda i njega i sebe kako trčimo prema bratu i nismo umorni, nismo prestrašeni, barem ja nisam, trčim u sunčanom danu i krivo mi je kada stignemo do škole, jer tek tamo znam da je, evo, prije par sekundi nestao cijeli jedan svijet.

Darko Lisac


Reci što misliš!