„Zašto doživljavate politiku kao nešto negativno? Ja je doživljavam kao služenje narodu i alat da bude bolja, pa onda i da građanima bude bolje.”

Ovo nevjerojatno retoričko protupitanje postavio je novopečeni direktor gradske tvrtke Radio Karlovac Matija Perković u svom prekjučerašnjem debiju za nacionalne medije, u intervjuu za N1, povodom vlastite odluke da u lokalni medij instalira za stalno, na grbaču poreznih obveznika dvoje novinarskih početnika čija je glavna referenca članstvo u HDZ-u. S obzirom koliko je kontradiktornosti, oksimorona i uvreda struci u koju je pao s Marsa isključivo zahvaljujući političkoj podobnosti, izrekao u nekoliko kartica teksta, i s PR stanovišta, sa stanovišta političke pristojnosti, pa i mentalne higijene, bolje da je prešutio aferu koju je pokušao prikazati kao nešto normalno, dapače, kao poželjnu poslovnu praksu u javnim poslovima. Ovako je u pokušaju branjenja neobranjivog samo uvrijedio inteligenciju svakoga tko iole ima ikakve veze s medijima i novinarstvom.

Sadržaj se nastavlja...

Napisano je prije na ovom mjestu da je Matija Perković u ovom slučaju „kriv“ utoliko što je u svojoj ambicioznosti i nerespektiranja reda stvari, uopće pomislio da ima reference da bude direktor lokalne medijske kuće. Pravi krivac koji nameće diletantizam i voluntarizam kao modus operandi u ovom stagnirajućem gradu je onaj tko je amenovao ovo imenovanje. Jelić ili Mandić. Ne znamo. Nije ni važno.

Istini za volju, to nije bilo ni prvo ni zadnje političko imenovanje kontra logike i struke u mediju pod kontrolom karlovačke politike. I za HDZ-a i za SDP-a imenovani su razni Stavljenići, Obajdini, Pribanići koji su s medijima imali veze kao guska sa sijenom, ali su imali ispravnu stranačku knjižicu. Perković je samo šlag na toj četvrtstoljetnoj gnjiloj torti. Ali, većina njih se bar pokrila ušima i čekala da im mandat prođe u tišini. Perković verbalno ratuje, docira, vuče za jezik i uvjerava nas da je u pravu u onome o čemu zna malo ili ništa, kao da smo svi mi ostali malo priglupi i ne shvaćamo u čemu je stvar. I zato zaslužuje adekvatan odgovor, za početak na svoje cinično pitanje zašto politiku doživljavamo kao nešto negativno.

Ne moramo se micati dalje od ovog slučaja, politiku nerežimski novinari, a i svatko sprosječnim IQ-om doživljava negativno i prezire, jer je samo u „politici“ o kojoj Perković govori moguće da netko s nula dana iskustva u medijima, blagajnik u „Inkasatoru“, voditelj pizzerije, s diplomom iz Travnika postaje direktor medijske kuće u konkurenciji s četiri kompetentnija kandidata. U drugom svemiru, onom tržišnom, Perković ne bi imao nikakve šanse. Tamo, naime, stranačka knjižica nije na popisu relevantnih referenci.

No kao što rekosmo, riječ je o političkom imenovanju i da je iza njega uslijedilo popunjavanje kadrovske križaljke na osnovu stručnosti, Perković danas ne bi po drugi put u svom životu u negativnom kontekstu bio blizu naslovnica nacionalnih novina. Dakle, imenovati zamjenikom urednika jednog medija nekoga tko nikad nije radio u novinama/na radiju također je moguće samo u politici. To je kao da u svojoj pizzeriji Perković kao glavnog kuhara zaposli inženjera strojarstva koji mu prije toga prizna da zna speći jedino jaje na oko, ali je zato mladi lav koji će poginuti da nešto nauči u služenju njegovoj kuhinji – da parafraziramo jednu od praznih Perkovićevih floskula u razgovoru za N1. Ne, još je gore, spomenuti inženjer zna speći jaje, novoimenovana zamjenica urednika nikad u životu nije napisala ni novinsku vijest! A kamoli prošla uobičajene stepenice s kojom se upoznaje struktura jedne medijske kuće, peče zanat i stječe iskustvo nužno za biti urednikom. Dakako, Perković u svom lokalu neće nikad zaposliti diletanta jer bi mu to otjeralo goste. Politika o kojoj govori je nešto drugo, to je prćija, tu je sve moguće, plaće iz novca poreznih obveznika će kapati ma kakvu kadrovsku glupost napravili.

Kaže Perković da su nova zapošljavanja u lokalnoj medijskoj kući zapravo izraz nužnosti, jer je po njegovim tvrdnjama, nakon razgovora s kompetentnim karlovačkim novinarskim imenima u Karlovcu i Zagrebu, shvatio da nitko neće doći raditi za malu plaću koju Radio Karlovac može ponuditi. E pa, potpisnik ovih redova poznaje barem četiri vrlo kvalitetna karlovačka novinara s debelim iskustvom u zahtjevnim uredničkim poslovima, koji su danas ili bez posla ili životare po portalima, i u Perkovićevom svijetu „mala plaća“ bi im zapravo bila astronomska suma. Nećemo o imenima, nema smisla secirati javno nečiju egzistencijalnu muku, reći ćemo samo da su neki od tih ljudi bili Perkovićevi protukandidati na natječaju za direktora gradske tvrtke Radio Karlovac.

Uglavnom, Perković „spina“ i trese iz rukava političke floskule nepodnošljivom lakoćom. Što god rekao, zaposlio je novinarku i urednicu upravo onako kako su karlovački šefovi HDZ-a zaposlili njega, po liniji političke podobnosti kao osnovnom kriteriju. Sad je malo jasnije zašto ljudi izvan politike politiku doživljavaju negativno?