U Dugoj Resi je sinoć održan 12. Kunstbunker Music & Art festival. U ugodnoj atmosferi na posve novoj lokaciji uz Jozefinsku cestu, posjetitelji su mogli uživati u tri vrhunska jazz benda i u likovnoj izložbi Leonarda Lesića i našeg sugovornika, pokretača festivala Nikole Vukmanića.

Sama činjenica da je festival ove godine skraćen na jedan dan, umjesto trodnevnog trajanja kao dosad, govori da je pandemija ostavila traga i na Kunstbunkeru. Jesi li u kojem trenutku sumnjao da će ga ipak biti?

- Mi smo radili kao da će ga biti, ali jasno da sam i na osobnoj razini i što se tiče samog festivala prošao cijeli taj proces i put kao, vjerujem, i većina ljudi. Prvo nisam bio svjestan da je sve ovo zaista toliko opasno, onda dolazi period svojevrsnog šoka i zabrinutosti, zatim postaješ i svjestan da ti svi planovi postaju upitni tako da u konačnici moram biti zadovoljan s ovim što smo napravili.

Sadržaj se nastavlja...

U organizaciju ste krenuli nakon popuštanja mjera, ili ste se i ranije nadali da će festivala ipak biti? 

- Ne, od početka smo vjerovali da će festivala biti ili, možda je preciznije reći, radili kao da će ga biti. Dosta rano je postalo jasno da će to morati biti u manjem obimu, vjerojatno samo jednodnevni festival, a isto tako da ćemo morati ove godine nažalost odustati od dovođenja inozemnih gostiju, iako od samog početka festivala redovito surađujemo s glazbenicima s Akademije u Grazu. No, ove godine to je bilo praktički neizvedivo, pri čemu je glavni problem bila nepoznanica što će se dogoditi s onima koji bi eventualno gostovali. Interesa je bilo, ali nitko nije mogao reći da će se moći normalno prelaziti granice, bez obaveze samoizolacije u povratku, tako da nismo niti mi a niti glazbenici htjeli riskirati. Iako, suradnja s Grazom se zapravo nastavlja, jer na festivalu svira niz hrvatskih glazbenika koji tamo studiraju ili su studirali, ove godine tek nema i stranih glazbenika. 

Pretpostavljam da je i festivalski proračun bio puno tanji?

- Je, ali nema ljutnje. Mislim da u ovakvoj situaciji svi moramo biti realni. Znaš i ti kao i ja da je kultura uvijek prva za "rezanje", često nas to ljuti, često smo i u pravu, ali u ovoj situaciji mislim da trebamo apsolutno razumjeti situaciju u kojoj su se našli i sponzori i donatori. Grad Duga Resa je zadržao svoju potporu i to je isto shvatljiva odluka, jer Duga Resa ima jako mali proračun za kulturu i pravilno su ocijenili da ga mogu zadržati bez da naškode na nekim drugim mjestima. Županija nam je, pak, u potpunosti ukinula sredstva, no, kažem, u ovakvoj situaciji zaista to razumijem i ne zamjeram. 

Spomenuo si tu tradicionalnu suradnju s Grazom, kako je do nje uopće došlo?

- Pa još dok sam radio pojedinačne projekte, dakle prije Kunstbunkera, upoznao sam se s Nizozemcem Robom Spelbergom koji je studirao u Grazu, a tadašnja djevojka, danas supruga, mu je Dugorešanka. Njemu se svidjelo što radim i počeli smo razgovorati o mogućim oblicima suradnje i tako je to nekako krenulo i zapravo od 1. Kunstbunkera postoji tijesna suradnja s Grazom.

Jesi li i ti kad svirao?

- Ne. Mislim, jesam, krenuo sam u Glazbenu, svirao sam saksofon i onda sam nakon nešto više od godinu dana zaključio da to jednostavno ne ide. Ali, ako nešto ne znaš sam, ne znači da ne možeš to voljeti. Jazz sam zapravo zavolio kroz elektronsku glazbu i mislim da je to danas čak prednost mladih, jer su skloni elektronskoj glazbi, a onda lakše mogu prihvatiti i jazz kao često instrumentalnu glazbu.

Nakon jubilarnog 10. Kunstbunker Music & Art festivala rekao si da ti je želja da on preraste u svojevrsni rezidencijalni program u Dugoj Resi, odnosno da bi to mogao biti sljedeći logični korak?

- Razgovori o tome postoje već niz godina i da, to mi je velika želja i preokupacija. Nije riječ samo o glazbenoj akademiji u Grazu, već bi se u cijelu priču uključila i Akademija likovnih umjetnosti iz Zagreba, što je samo po sebi izuzetno privlačno i inovativno i zato su s obje akademije vrlo zainteresirani za takav oblik suradnje. Grad Duga Resa također pokazuje interes, a u sve bi trebalo uključiti i Karlovac, jer mislim da bez toga priča nije moguća. Tako velik program ne može opstati bez Karlovca i od toga ne trebamo ni mi u Dugoj Resi bježati, jednostavno Karlovac ima infrastrukturu koju Duga Resa nema, samo kao primjer mogu dati koncertnu dvoranu i, još važnije, koncertni klavir u Zorin domu. A, mjesta i mogućnosti ima da to bude jedan lijepi program od 2-3 tjedna, s nizom vrijednih umjetničkih događanja, diljem Duge Rese i Karlovca. 

Kako si zadovoljan prihvaćanjem samog Kunstbunker festivala u Dugoj Resi, odazivom publike... ?

- Publika? Hah, ne znam, spašava me to da o publici nikad ne razmišljam. Cijela ideja je zapravo besplatno pružiti zajednici nešto vrijedno, ali bez ikakvog podilaženja toj istoj zajednici. Moj cilj nije izravno odgajati publiku, već joj nešto pružiti, a onda opet možemo reći da je na neki način netko, nadam se, i odgajan kroz tu ponudu. 

Duga Resa, kao uostalom i Karlovac, nastali su kao gradovi pa bi im takva ponuda trebala biti i prirodna? 

- Tu je problem baš tog podilaženja publici, mislim da su se organizatori s te neke službene strane uvijek previše bojali "propasti" ili slabog odaziva i onda se prečesto išlo na sigurno. Ja mogu i razumjeti da se stvara neki balans, na nekoj općoj fešti i treba biti program prikladan svima i za sve ukuse, ali se prečesto podilazilo previše. A, kad radiš bez rizika, onda dobiješ loš ukus. Sad, ne bih se usuđivao reći je li loš ukus toliko dominantan, ili su oni s lošem ukusom samo prirodno glasniji.

S druge strane je festival u Kamanju, koje je suprotno Dugoj Resi i Karlovcu, uvijek bilo seoski kraj - kako tamo ljudi primaju neke za njih možda neobične goste i koncepte?

- Kamanje je pozitivno iznenađenje, kraj je otvoren i znatiželjan. Jasno da je tamo pristup bio drugačiji i tamo idemo na spoj tradicijske i urbane kulture, s poštovanjem prema obje stvari. I bit će tradicijska fešta u nedjelju, koja je onako pučka fešta za cijelo selo, ali će biti onda i prijelaz u obliku koncerta Zrinke Posavec koja je također etno izvođač, ali i vrhunska umjetnica, a paralelno ćemo ponuditi i nešto možda posve novo za taj kraj, što opet ljudi sa zanimanjem pogledaju, nema negativnih reakcija i prigovora.

Hoće li biti ove godine tog festivala?

- Tko to zna? Pripremamo se polako i nadamo se da ćemo moći nešto napraviti, ali vidiš i sam kakva je situacija, jednostavno u ovom trenutku mislim da nitko ne može prognozirati kakva će biti situacija krajem kolovoza ili početkom rujna i hoće li biti moguće organizirati takav tip događanja. 

A, je li još nešto u planu u Dugoj Resi ili Karlovcu?

- Drago mi je da si to pitao, jer jako mi je žao da ove godine Kunstbunker nakon niza godina nije gostovao u Karlovcu. Ali, jednostavno nismo bili u mogućnosti raditi više od jednodnevnog programa. Hoće li biti prilike nadoknaditi to tijekom ljeta i jeseni, zasad još ne znam.

Radiš li nešto novo na likovnom planu?

- Radim, i osobno, a i u obliku novog projekta. Riječ je o projektu Kunstfabrik Zagreb, to je strogo likovni projekt na kojem radi desetak odličnih umjetnika, koji će raditi pod pseudonimom, s tim da je njima na odabir hoće li taj pseudonim otkriti javnosti ili ostati posve anonimni. Ideja je ponuditi publici vrijedne likovne radove po pristupačnim cijenama i uz tu dozu "anonimnosti". Provodili bismo taj projekt po više lokacija, a ideja je da sve starta negdje u rujnu, opet, dozvoli li nam situacija. 

Duga Resa ima bogatu likovnu tradiciju, ali i kvalitetne i prepoznate moderne umjetnike poput Lenija i tebe, ali i dalje nema galeriju. Kako?

- Moram te ispraviti, to da nema galeriju nije baš točno. Odnosno, točno je ako ćemo je gledati strogo kao prostor za koji je netko zadužen, zaposlen, netko tko će kao kustos te galerije brinuti o stalnom programu i ponudi... i, svakako, slažem se da bi Duga Resa trebala imati i tako nešto. No, ne bi bilo fer reći da galerije uopće nema, jer uz sav ulični art postoji i galerijski prostor u POU Duga Resa koji povremeno ima zaista vrhunske izložbe, a evo mogu već i za ovu godinu najaviti negdje krajem rujna zaista vrijednu izložbu Igora Čabraje. Trudimo se dovesti dobre stvari, pružiti ljudima priliku da vide dobre stvari...

Prihvaćaju li to ljudi, ima li likovne publike?

- U svemu što radim osnovni stav mi je da je moje da - ponudim. I ako je jednoj osobi to učinilo dobro, ako se jedno dijete zainteresiralo za umjetnost, ja sam sretan. Moje je da omogućim da nešto vide, od njih tražim samo interes. Recimo na otvaranju izložbe Gordane Bakić bilo je 50-ak ljudi što je za Dugu Resu odlično, toliko ljudi bude i na većim izložbama u Karlovcu pa često i Zagrebu. 

Dakle, ako ljudima nešto ponudiš, odaziva će svakako biti...

- Mene je zapravo uvijek jako ljutio i živcirao onaj stav koji ima dosta ljudi da se kao ništa ne događa i da oni kao imaju nekakvo pravo da im netko drugi organizira zabavu ili kulturnu ponudu. Nešto ti nedostaje? Pa napravi to! Ili napravi da toga bude. Najlakše je sjediti i kukati i očekivati da je svijet dužan da te zabavlja. Htio sam da ovako nešto bude u Dugoj Resi pa sam se potrudio da bude. Kakvog bi smisla imalo da sjedim doma i na internetu prigovaram da u Dugoj Resi nema jazz koncerata?

Ima li još nešto da ti nedostaje? Mislim, što još možemo očekivati od tebe?

- Radije ću reći za čime žalim, a to je donekle povezano. Razmišljao sam, pričao s ljudima, istraživao... i nisam mogao pronaći podatak da li je u Dugoj Resi, barem u ovo novije doba, ikada održan koncert klasične glazbe. Odnosno, to nije baš precizno, već postoje li ljudi koji su u Dugoj Resi ciljano otišli na koncert klasične glazbe, koji nije bio dio neke veće fešte, neko popratno događanje ili slično. I pokazalo se da se nitko toga ne može sjetiti. I onda je došlo do projekta "Mjesto na kojem se rodio grad" i planiranog koncerta kvarteta Porin na brani Pamučne industrije. Koncert jest održan, ali ne tamo gdje smo naumili, jer je vodostaj danima bio previsok i jednostavno je bilo neizvedivo. Zbog toga mi je stvarno žao.

Postoji li nešto što ti je, pak, u posebno lijepom sjećanju?

- O tome je uvijek teško govoriti, ali da moram izabrati jednu stvar izabrao bih jedan 1. maj, dakle Praznik rada, kada sam s razglasa u centru grada puštao Astora Piazzolu, Chemical Brothers i - zvukove tkalačkog stroja. Mislim da je to jako dirnulo moje sugrađane, mnogi su mi prilazili, komentirali, ali svi redom su govorili baš o tom zvuku tkalačkog stroja. Podsjetilo ih je na Pamučnu, na neka druga vremena, i to baš na Praznik rada. Nisam im mogao dati porciju graha, ali dao sam im ovo umjesto graha...

Da se tebe pita što bi napravio s Pamučnom?

- Starački dom!

Starački? Očekivao sam nekakav super umjetnički projekt, neke galerije...

- Ne! Starački! Ali vrhunski starački dom, i to za ljude iz cijele Europe, sa shoppovima, galerijicama... Industrije više nema, a koliko god mi žalili za njom uz rijeku je više nikada neće ni biti. Starački dom ima smisla, jer Duga Resa ima i jednu od boljih bolnica za starije i nemoćne osobe i to bi se prirodno nadovezalo. I, svakako, bez rampe, tvornica mora biti dio grada. 

Razgovarao: Darko Lisac / KAportal.hr