Nikome u sportu nije lako sa strogim epidemiološkim mjerama i zabranama treninga i natjecanja za sve niže od drugog ranga natjecanja, nema sumnje da posebno pate djeca, ali kada su seniori u pitanju možda je sve to najteže palo nogometašima Karlovca, jer uz sve probleme koji su identični za većinu klubova, njima je nagli prekid treninga i natjecanja došao u trenutku kada su bili u velikom naletu nakon jako lošeg početka sezone. Optimistički su počeli i pripreme za nastavak sezone, no "zeleno svjetlo" nikako da dođe. Kapetan momčadi Ivan Mamić potvrđuje da cijela situacija nikako nije ugodna...

- Pa, sigurno da nije lako. Prvo su bile na snazi zabrane, nismo uspjeli ni dovršiti prvi dio sezone, što je nama posebno teško palo, jer smo nakon lošeg početka taman proigrali, onda skoro dva mjeseca nema ni treninga, onda se sve počne otvarati, treniraš, očekuješ nastavak i onda opet produljenje zabrana, nadali smo se da će početi krajem veljače, pa ovaj vikend, pa sad u srijedu... na kraju nema nikakve šanse prije 17. ožujka, a iskreno sumnjam i u to. Polako se već pribojavam da bi, ne popusti li Stožer uskoro, mogla sezona biti jednostavno prekinuta.

Sadržaj se nastavlja...

To bi bilo nezgodno i zbog činjenice da je Karlovac 1919 trenutačno na poziciji za ispadanje?

- Da, iako mislim da ne bi imalo nikakvog smisla da u slučaju prekida prvenstva netko ispada, jer nismo odradili niti pola sezone. 

Tvrdoglavost Stožera tim je nevjerojatnija ako se uzme u obzir podatak koji je HNS naveo u pismu Stožeru, da je od 1. veljače diljem Hrvatske odigrano više od 2.000 prijateljskih utakmica! Ali, natjecanja ne dozvoljavaju...

- Naravno da to nema smisla, nitko ne misli da koronavirus nije određena opasnost, i mi smo s njim imali problema, ali nema logike kojom se može objasniti da mi normalno treniramo, odigramo desetak prijateljskih utakmica, idemo na pripreme u Medulin, ali ne smijemo igrati sezonu.

Koliko sve to utječe na fizičku spremu igrača? A i psihološku...?

- Utječe dosta, tijekom one potpune zabrane imali smo određene programe koje smo trebali raditi doma, ali to jednostavno nije to. No, odradilo se dobro i po početku treninga mislim da je stvarno dobro odrađen posao na tom kondicijskom dijelu, ali tu sad opet postoje razni problemi, tempiraš formu za nešto što ti je najbitnije, nama je recimo neki plan bio krenuti žestoko, u ove dvije zaostale utakmice i prvih 4-5 kola nastavka pokušati pobjeći što dalje od dna i zatim imati mirniji nastavak pa ti je i fizička i psihička sprema usmjerena k tome. A sada se odgađa iz tjedna u tjedan, nemamo pojma kada i da li ćemo uopće nastaviti prvenstvo... 

Prijateljske utakmice ipak nisu "to"?

- Nisu, mislim, vjerojatno će većina igrača reći da je bolja i prijateljska utakmica od treninga (smijeh), ali ništa nije ravno natjecateljskoj utakmici. Prijateljske su nešto sasvim drugačije, puno je zamjena, isprobavaju se neke stvari, nema ni one pozitivne napetosti i nabrijanosti... 

Ipak, navijači ne trebaju brinuti o ostanku?

- Mislim da ne. Zapravo, uvjeren sam da ne. Naš slabiji početak uvjetovan je s puno toga, počevši od nas samih, prošle sezone smo stvarno dominirali u 4. ligi i, iskreno rečeno, mislim da smo malo olako shvatili 3. ligu. Uz to smo imali zaista ogromne probleme s koronavirusom i ozljedama, nedostajalo nam je po 7-8 igrača na utakmici, uvukla se i nesigurnost u nas...

Što je dovelo do preokreta, novi trener?

- Novi trener i neke nove okolnosti u samom klubu. S jedne strane, zaista se dobro radi, mislim da su naš trener i naši treninzi ono što je, barem za 3. ligu, sigurno sami vrh. Jednostavno se promijenila cijela atmosfera. Tu ne bih žalio da ispadne da je naš bivši trener bio loš, naprotiv, ja se Matiji Štefančiću divim što se uopće toga prihvatio, najteže je biti trener prijateljima i suigračima, Mata je talentiran i možda bi i s njim priča bila drugačije da su i sve druge okolnosti bile povoljnije, no gospodin Ćuk je donio i tu neku reputaciju da nama dolaze igrači iz Lokomotive i Istre, da u Karlovac želi doći Olmo, da se vrati Pamić, da se vraćaju domaći dečki.

Kao ti pred tri godine?

- Haha pa da, iako ja sam zapravo kratko bio u Karlovcu, ali naravno da ga smatram svojim klubom. Počeo sam u malom klubu za koji većina i ne zna, a mislim da više i ne postoji, NK Vukšin Šipak, u mjestu pored Jaske. Onda sam kratko bio u Draganiću pa došao u Karlovac, no zapravo sam dosta brzo otišao u Dinamo. U Dinamu i potom Zagrebu sam prošao gotovo sve te mlađe kategorije.

I taman na izlaznoj godini juniora dogodio se problem s ozljedom, o čemu je točno bila riječ?

- Riječ je o hvatištu aduktora, a osobno mislim kako je za sve bilo krivo stalno mijenjanje podloge, odnosno treniranje i igranje malo na umjetnoj, a malo na prirodnoj travi. Posebno nezgodno kod tog problema je što je bila potrebna operacija na obje noge, iako sam ja imao problema samo s desnom, no liječnici su mi objasnili da bi, ako operiram samo desnu, ubrzo počeo imati probleme na lijevoj. Oporavak je potrajao skoro godinu dana, vratio sam se u Zagreb, no njihov plan je bio da me za početak posude u 3. ligu i tu sam prelomio i odlučio se ipak posvetiti poslu. 

Žališ?

- Ne znam, i žao mi je i nije mi žao. Pitam se nekad da li sam možda mogao probati još jednom doći do nekakve prvoligaške razine, pogotovo što sam u tim mlađim kategorijama redovito bio i na širem spisku reprezentativnih kandidata, igrao sam u generaciji s Antolićem, Kramarićem, Badeljom... ali s druge strane odabrao sam životnu sigurnost i egzistenciju i ne mogu reći da je to bilo pogrešno. A, opet, poklopilo se i da nisam otišao iz nogometa, prošao sam i ovako dosta. 

Gdje radiš?

- Radim u HS Produktu, ali imam i svoju firmu Gold Wheels za aluminijske felge i gume tako da mi je dan zaista prekratak. Ujutro redovan posao, onda trening, onda moja firma, ali zasad se ne želim još odreći nečega. Možda je naporno, ali još uvijek me veseli nogomet, a posao je s druge strane ono što mi osigurava život, jer ne mogu očekivati da ću živjeti od trećeligaškog nogometa.

Gazde imaju razumijevanja za nogometne obaveze? Mislim na ove iz HS Produkta, gazda Gold Wheelsa te vjerojatno pusti gdje god želiš...

- Haha, ma imaju. Ako je radna subota, a mi imamo utakmicu, dobijem slobodan dan, a ako je utakmica u srijedu onda radim do zadnjeg trenutka pa jurim na utakmicu. Treninzi su ionako uvijek poslijepodne i predvečer, jer ima i dosta drugih igrača koji rade. Kao što sam i rekao, ne može se u trećeligaškom klubu osigurati egzistencija pa je normalno da svi koji mogu rade.

Hoće li još dugo biti trećeligaški?

- Haha pa nadam se da neće. Nema smisla obećavati nešto, jer uvijek je najteže ući u viši rang, ali sam siguran da ćemo, nastave li se stvari ovako kako su krenule, a mislim da već dugo nije bila tako pozitivna atmosfera u klubu, sljedeće sezone pucati na sam vrh. Ne mogu reći da ćemo biti prvi, ali mogu reći da ćemo napasti vrh i da ćemo biti u konkurenciji. A dugoročno... to ne bi smjelo biti upitno, Karlovac mora imati drugoligaša.

Igrao si i futsal...

- Ah da, Futsal Karlovac. Lijepa, ali kratka priča. Šteta da se tako brzo raspala, ali to nije pitanje za nas igrače. S druge strane, mislim da je u tom futsalu na neki način "iskra" onog što se počelo stvarati u nogometu, dosta nas je iz kluba igralo i futsal i tu smo postali prava klapa, zbližili se, a onda je to počelo ostavljati traga i u nogometu i nakon par teških i mučnih četvrtoligaških godina krenuli smo napokon u bolje dane.

Stigneš li uopće još što uz nogomet i posao?

- Ha, teško, evo gledaj, trening i naš razgovor, imam 60 propuštenih poziva! Sad idem u svoju firmu, a sutra ujutro opet sve iz početka...

Kad napokon dođeš doma, upališ si utakmicu na TV-u ili ti je dosta nogometa? Imaš li neke omiljene klubove?

- Nogometa nikad dosta. A klubovi... evo, velika četvorka: Real Madrid, Roma, Dinamo i, naravno, Karlovac!

Razgovarao: Darko Lisac