Radijski voditelj i spiker, voditelj i animator na brojnim manifestacijama, književnik, a opet, mnogim Karlovčanima i dalje najpoznatiji kao "konobar kod Miloša", sve to je Damir Valent. Po novom i kvizaš pa u razgovor ne ulazimo nekim kronološkim redom, već od nedavnog nastupa na "Potjeri", kojim, kaže, nije baš zadovoljan.

- Nisam uopće zadovoljan i ovo je bilo moje zadnje pojavljivanje na televizijskim kvizovima. Neću se sad izvlačiti na tehnikalije, nisam zadovoljan ni svojim nastupom, ali nije mi jasno kako je tamo koncipirana rasvjeta i zašto nam nitko nije želio izaći u susret. Naime, trojica smo bili viši od 185 i svjetlo nam je lupalo ravno u oči i to baš zasljepljujuće. Zamolili smo da ga malo podignu, no dobili smo odgovor da to u 1447 emisija nitko nije tražio, u što čisto sumnjam. I sama priprema za emisiju traje dosta dugo, dobro, to je očito nužno, ali sve mi je samo izazvalo stres i nervozu, potpuno suprotno od pub kvizova. No, dobro, i to sam probao, što bi se reklo, znatiželja ubila mačka.

Sadržaj se nastavlja...

Znači, od pub kvizova ne odustaješ?

- Ne, to je potpuno druga priča, to mi je jedna od najljepših i najopuštenijih stvari, kako u Dugoj Resi s ekipom "Pamučna industrija", tako i u Karlovcu s "Macama Maradonama". To je jedna od stvari koja mi najviše nedostaje u ovim pandemijskim danima, nadam se da ćemo uskoro moći opet zaigrati i u Karlovcu i u Dugoj Resi.

Bez obzira na sve što si radio, mnogi te i dalje najradije pamte kao konobara kod Miloša, da li ti je to bilo i prvo zaposlenje?

- Konobarenje da, ali ne kod Miloša. Za vrijeme svog neuspješnog studiranja hotelijerstva konobario sam posvuda pa se može reći da sam barem u praksi bio dobar. Počeo sam u Zagrebu, gdje sam radio noćne šihte, a pet godina sam radio i sezone, najčešće u Crikvenici. To su, moram reći, bila stvarno super vremena za konobare, moglo se u dva mjeseca zaraditi dovoljno novca da si kupiš dobrog stojadina.

Moglo se ili i jesi?

- Haha jesam jesam, i zaradio i kupio!

Ipak, vjerujem da je i tebi Miloš posebno sjećanje? 

- Kako ne? U to vrijeme sam ustanovio da nema smisla više zavaravati se da ću završiti fakultet, baš nekako tada sam se i oženio, vratio se doma i ubrzo se zaposlio na mjestu koje je stvarno na sve moguće načine bilo i ostalo kultno. Onima koji to nisu osjetili teško je danas i objasniti što je bio Miloš i kakvo je to genijalno i osobito mjesto bilo, ne samo u Karlovcu, nego valjda na cijelom svijetu. Tu su bili svi, sve generacije, sve klase, klinci, penzići, punkeri, narodnjaci, partizani, gospoda, seljaci, jednostavno otvoren za sve i svi su bili jednako prihvaćeni. I svi su se međusobno prihvaćali, nitko se tu nikome nije rugao ili provocirao, čak i u ovim najozbiljnijim vremenima kada je dolazio rat. Često se sjetim priče kada su u lijeno poslijepodne sjedili Gari i jedan starješina JNA, Gari čita Večernjak, a ovaj Politiku, Gari samo dobaci "Jel i kod tebe kažu da će sutra kiša?", ovaj kaže "Da, da, u tome se jedino slažu". 

Do kad su dolazili?

- Tko, partizani? Pa skoro do kraja, a oni umirovljeni i dalje, i to je još jedna potvrda posebnosti Miloša, tamo nitko nikog nije dirao, kad se promijenila vlast bilo je tu situacija za koje bi čovjek mogao i očekivati da će biti nekih barem provokacija, ne znam, ovaj je bio policijski, pardon, "milicijski" inspektor, a ovaj je imao problema s murijom, ali ništa, čak bi znali počastit jedni druge. Kao neki izolirani balon u svijetu koji je odlazio kvragu. Najiskrenije, mene je šokiralo da je Miloš "nestao", znao sam reći da ako izbije nuklearni rat da će na planeti preživjeti žohari i Miloš. Nažalost, eto... drago mi je da prostor nije prazan i napušten, kažu ljudi da je dobra klopa, ali ipak to nije Miloš. 

Znači, svi su ti gosti bili jednako dragi?

- Pa skoro svi. Bilo je špijuna, što političkih, što milicijskih, oni su nas sve živcirali, ali to je tip koji je tako očit da si ih uvijek mogao "namirisati" na kilometar. I uvijek ista spika, snishodljivi, pa kao usput pita "je li, šta oni to puše, to neki čudan miris..", a rekoh "ma to su ti domaće cigare, to tako miriši"... Znalo je biti i onih koji jednostavno nisu razumjeli taj lokal, to je jednostavno bila posebna karlovačka priča, netko se naviknuo, netko nije mogao doći sebe, sjećam se Univerzijade i grupe beogradskih novinara koji se nisu mogli načuditi kako Milošev pas leži posred terase, šeta oko stolova... a šta da im radim!? S njima je bila fora i kad su inzistirali na Karađorđevoj šnicli, mi blage veze nismo imali što bi to bilo i pitam ja jednog tamo oficira, a on mi kaže "Ma gledaj, znaš zagrebački odrezak? E pa to im napravi, samo jače posoli" (smijeh) i tako, dobili oni "Karađorđevu šniclu" i nisu se žalili. 

Radilo se i u ratu?

- Je, kad god smo mogli, znali smo raditi 2-3 dana pa nekoliko dana ne, bilo je čak situacija da otvorimo na par sati pa ako padne negdje blizu - zatvaraj. 

Nije nitko stradao?

- Bilo je i toga nažalost, a opet na taj osobiti i neusporedivi "miloševski" način. Još jedna karlovačka legenda Karlo Hrsan je stradao jednog popodneva, s njim Edo Škalamera, isto poznata gradska faca s te lokacije. Bila je opća opasnost, ali mi smo još držali otvoreno, kao da ljudi završe s pićem, i čujemo VBR, ja vičem svima da zalegnu, ali vraga, Karlo ide gledat gdje pada, a Edo ima svoj konjačić i čašu vode i mora dovršit svoj ritual, prvo konjak, pa polako čaša vode, onda ćemo se sklonit, ima vremena. I pala na Vunsko, Edo dobio dva šrapnela u kraljevsko mjesto, nije opasno, ali puno krvi posvuda... a Karlu prošao kroz ruku. Ja na terasi, pomažem Edi, pitam jel još netko ranjen, a čuješ Karla iz WC-a kako viče "Dok voda teče, krv iscurit neće" (smijeh), zalijeva si tu ranu vodom i smije se.

Ajmo ipak priču o Milošu završit i nekom vedrijom anegdotom...

- Naravno. Bilo ih je toliko da bih mogao pričati danima, ali meni je ipak najdraža ostala ona kada su Toma Morsan i njegova ekipa ofarbali Miloševom psu jaja za Uskrs. Bio je tamo onaj dućan s bojama i lakovima, dugo su to spremali i jednom iskoristili priliku u pravom trenutku, odvukli ga, izabrali najkričavije moguće boje i, naravno, bio je totalni urnebes kad su se vratili. Svi popadali od smijeha, a Miloš, svaka mu čast, nije se ljutio, još im je platio rundu. 

Nakon toga polako krećeš u radijske vode...

- Zapravo i prije, bilo je to jedno vrijeme paralelno, prvi dodir s radijem je bio negdje 1990., mislim da se tada prvi puta slavilo Valentinovo i došla je Edita Gojak i nekako smo dogovorili da se ja javim u emisiju, Valent-Valentinovo, malo popričamo, neke pošalice, pričice... i sad, ja doma nisam imao telefon i odlučim "ma idem ja kod njih" i ravno u studio i mislim da sam totalno preuzeo emisiju, nisu me mogli zaustaviti. Pa su me onda angažirali za marketing, tada je bilo jako puno reklama. Radio sam neko vrijeme i na tada jako popularnoj Radio Jaski, '93. je počeo raditi Radio Duga Resa, njima sam pak stalno pametovao "trebali bi ovo, trebali bi ono" dok me na kraju nisu pozvali da se pokažem, radio sam emisiju "Nježni infarkt" nedjeljom navečer, u idealnom terminu dok je cijela Hrvatska gledala "Sedmu noć" pa me nitko živ nije slušao (smijeh). Ali, bilo je tu još i ugostiteljstva u to vrijeme, imali smo supruga i ja kafić prvo na Gazi pa na Drežniku.

Jel išlo i kad si bio gazda?

- Je, pa onda nije (smijeh). Prvo je to bilo zaista izvrsno razdoblje, pogodila se i okolnost da smo bili blizu mjesta na kojem se počelo graditi prognaničko naselje, gradili su ga Međimurci koji užasno puno piju, a onda dođu Slunjani koji piju još više. Takvo je to bilo vrijeme, što ćeš s lovom nego u birtiju. Onda kad su se prognanici počeli vraćati, kada su policija i vojska polako odlazili iz Karlovca, onda su nestali i naši gosti. Tu sam negdje i dobio posao na Radio Karlovcu, zapravo igrom slučaja.

Kako?

- Otišao dat oglas i dobio posao (smijeh). Trebali smo konobaricu, otišao sam ostavit oglas, sjeli na piće i ja se vratio kući s poslom, prvo honorarnim, a onda sam i primljen kada sam pokrenuo jutarnji program koji je tada bio mala "revolucija" u lokalnom eteru. Od 2000. sam na Radio Mrežnici koja je tada bila u naletu. Kako sam u početku mijenjao te radijske poslove vjerojatno ni sam nisam slutio da ću, evo, već 21 godinu biti na RM. 

Ugostiteljstvo i konobarenje te više ne vuku?

- Ma kakvi, prošlo me to. Mislim da sam radio u najboljim godinama za to, onda je pred kraj već počelo filozofiranje i oni mračnjaci sa "Bog će te platit", "Tuđman će te platit" i slične budalaštine, nemam ja više živaca za to.

Na prvu zvuči kontradiktorno, ali uz radio si počeo i pisati?

- Prvu priču sam zapravo napisao za natječaj Književnog kruga, i to odmah prvi, nije upala među odabrane, ali nazvao me Željko Mavretić i rekao "čuj, dobra ti je priča, ali nedorađeno je to, poradi na tome" i meni je to bila super motivacija. A na radiju sam počeo pisati u svim trenucima, između dva bloka pjesama, između najava, isprva još nismo imali internet stranicu pa sam neke i pogubio, baš sam nedavno nekako jedva došao do svoje prve priče koju je prijatelj imao na tavanu. Onda kada je krenula internet stranica, krenuo je i službeno (O)blog i s vremenom 700 priča. Baš sam to spomenuo na Potjeri pa se Kotiga čudio, ali nije to tako puno, 700 priča u 17 godina. 

Objavio si i tri knjige, planiraš li i četvrtu?

- Planiram da, ove tri su okej prošle, nešto sam i nadoštampavao, prodao sam nekih 1000 primjeraka, mislim da je to skroz okej. Mislim da će biti i četvrta.

A, u međuvremenu si došao i do predsjednika Književnog kruga, onog istog kojem si poslao prvu priču?

- Pa da, uhvatio me Mavretić i mislim si pa ajde, zašto ne, nikad u životu nisam bio predsjednik nečega. 

U javnosti ste najpoznatiji po natječaju za najbolju kratku priču "Zlatko Tomičić", ima li još aktivnosti?

- Izdavaštvo je, nažalost, na pauzi, trenutačno je to posve neisplativo, no natječaj je zato u prošloj pandemijskoj godini doživio nevjerojatne brojke, obično je dolazilo 60-100 priča, prošle čak 281! Vidjet ćemo kako će biti ove godine. Imamo program "Čitam, dakle postojim" koji je imao i znatno veće ambicije, mislili smo čitati po zatvorima, domovima umirovljenika... ali tu je, pak, pandemija odigrala negativnu ulogu. No, odradili smo dio čitanja na javnim mjestima, prošle godine samo u Karlovcu, a ove planiramo uključiti i Dugu Resu i Ozalj. Još jedna stvar koju moram naglasiti je da ćemo Gradskom vijeću Duge Rese odmah nakon izbora, tko god pobijedio, uputiti prijedlog da se Gradska knjižnica nazove imenom Irene Lukšić. Mislim da je to čast koju je Irena svakako zaslužila, a isto tako mislim da ništa ne bi trebalo biti sporno, budući knjižnica nema neko aktualno ime, jednostavno je samo gradska knjižnica.

Bio si i veliki navijač Dinama, pratiš li još nogomet?

- Sve se to promijenilo. Da, bio sam stvarno veliki navijač, jako puno mi je to značilo, a danas kažem da navijam za Dinamo samo zato da ne moram za Hajduk. I ne samo nogomet, već i košarka, mami sam 1985. rekao da idem na ispit pa zbrisao u Atenu na finale Kupa prvaka Cibona - Real. Putovali smo četiri dana, a tamo bili par sati uz utakmicu. Ali, opet bih to ponovio da je to vrijeme, bilo nezaboravno. I, naravno, kako to već bude, uslikaju me i izađem na naslovnici novina. Dođe susjeda mojoj mami "Joj kaj ti je Damir u ANteni?"... ali, eto, bio sam prvi stanovnik Vukmanića na naslovnici nakon Ivana Ribara.

I još vam se poslije pridružio Vukelić za trilogiju?

- Ne ne, on je iz Vukmanićkog Cerovca. Oni su okej, ali Vukmanić je Vukmanić.

Cijeli život si u Vukmaniću?

- Da, i ne dam se iz njega. Meni je tu prekrasno, a istovremeno je tužno gledati kako to sve propada. Nemamo dućana, nemamo birtije, nemamo poštu, nemamo veterinara, autobusi su rijetka i začudna pojava, imamo užasan internet...

Nema više ni muzeja?

- Nema više ni Ribarovog muzeja. Značio je puno za Vukmanić, to je bio naš prozor u svijet, dolazili su autobusi od svuda... 

Bista je u bunaru?

- Bista je u bunaru, da. Bacili je četnici, a naši je neće vaditi jer je preduboko i kažu da ima puno otrovnih plinova. Ne znam koliko je realno da je to zaista neizvedivo. Zato je sad tu Tuđmanova bista, neki dan sam doživio civilizacijski šok kad mi je petogodišnji dječačić rekao da ide na Tuđmanov trg. Eto, selo ništa nema, ali ima trg. 

Za vrijeme rata si bio u Karlovcu, ali mama je ostala u Vukmaniću? Kako su proživjele taj period?

- Da, mama i baka su ostale u selu, mama je rekla da nju mogu iz sela izvući samo "s nogama naprijed". A čuj, kako je bilo... u početku je bilo teško i bilo je opasno, iako su Vukmanić i Knez Gorica mjesta u kojima je ostalo najviše Hrvata. Bilo je i zločina, na tom području je ubijeno sedmero civila, ali bilo je i domaćih koji su branili i čuvali ljude koji su ostali. Kasnije se malo to smirilo, nije im bilo lako, ali preživjele su, kuća je ostala cijela...

Koja su ti dječja sjećanja iz Vukmanića?

- Jedna pekara, ali ne u Vukmaniću nego u Skakavcu. Tamo je bio stočni sajam četvrtkom, koji je bio veliki događaj za cijeli kraj, i tamo je tata od Steve Karapandže imao pekaru i taj miris domaćeg kruha i peciva i danas mogu osjetiti u zraku. Sve bih dao da probam još jednom taj kruh. U Vukmaniću se posebno sjećam i utakmica protiv Knez Gorice, to su bili nezaboravni derbiji, znalo se nedjeljom u 2 i onda igramo dok nas ne potjera prvi vlasnik zemlje pa se tako selimo uz potok, znali smo pokriti nekih kilometar-dva do kraja utakmice. Ali igralo se svake nedjelje bez greške. Onda nas je jednom Garnizon JNA izazvao na utakmicu, bila su to drugačija vremena, kako danas opisati klincu što je nama značilo igrati na asfaltu, na pravim golovima, s mrežama, ej!?

Danas u 2 neće biti utakmice...

- Neće. Nema djece. Ali ovog proljeća odjednom sam začuo loptu, nisam znao da li haluciniram, divan mi je bio taj zvuk. Tišina i mir su s jedne strane divni i opuštajući, ali ponekad postaju i strašni. Volio bih da je više djece, škola još nekako radi, ali kako zadržati nekoga ovdje kada ne mogu ni pišljivi signal interneta osigurati u selu. Meni to nije jasno.

Razgovarao: Darko Lisac